RomantiK
-Znaš, on je malo stidljiv. A ti lepa. Delušej prepotentno tim nosom
koji para oblake, na tim bučnim i visokim ženstvenim štiklama...
Preizazovna si u majičici na bretele i kratkoj mini suknji. On te želi,
ali ne sme...
-Ali zatrpao je moj mail komplimentima. Delovao je sigurno u sebe! Nemoguće da sam ga toliko uplašila.
-Ipak, taj prvi korak veoma mu teško pada, ali njegov pogled sa tebe ne silazi, to se i vidi. Vreme je da se izuješ i startuješ ga prva.
-Kako bre prva? Ja nikada nisam osvajala muškarca, uvek sam bila osvajana.
-Za sve postoji prvi put. Ajde... kreni...
Pun klub pomahnitale omladine, nisam samo ja na štiklama i u mini suknji, ali on želi samo mene. I meni je to jasno. Prilazim mu, i pomalo crvenim, znaš, prvi mi je put.... Muzika je glasna, srećom. Tako moje šaputanje na uvo može da se protumači i na drugi način... (drugačije me i ne bi čuo). Pozdravljam ga sa jednim: "ćao". I ubrzo dodajem pitanje zašto mi do sada nije prišao?! Zbunjen je i to se vidi.
Lepim devojkama sa lakoćom prilaze samo mamlazi i šupljoglavci. Pravi su samo oni koji se dvoume, kojima treba vremena da za to skupe hrabrost. Ali da čekaš da ti devojka priđe....: "Evo tebi, batice, jedan minus, pa ćeš drugi put misliti"
Ali, ubrzo me poziva da izadjemo iz gužve. Divan je i pažljiv. I dalje se ustručava da mi priđe. Po malo mi deluje kao curica. A ja se trudim da ga pratim u toj uzdržanosti i nežnosti. Trudim se da ne pokažem energiju, da ne povisim ton... Tako bih ga još više uplašila.
Eto nas na keju jedne male vojvodjanske varošice. Sedam na dečiju ljuljašku, on takođe, kraj mene. Ljuljuškamo se i polako upoznajemo. Standardna pitanja i teme koje nisu prošle kroz naše uzajamne mailove. Prošao je i 1 sat iza ponoći. I dalje bez rezultata. Ali su sada moja očekivanja veoma mala. Postaje dosadno i želim da idem kući. Ali se plašim da ga ne povredim. Dobar je i mio. Kao plišani meda. Sladak je, ali dosadan.
"Pogledaj kako je nebo zvezdano...." Progunđao je, a ja sam se i dalje trudila da ga pratim u njegovoj uvrnutoj romantici. Da se ne nasmejem. Da ne kažem nešto pogrešno. Približio se. Prstom pokazuje u zvezde... pa mesec... Pa uslediše neki stihovi... pa poljubac mmmmm:"Već sam pomislila da si se predomislio."
Veče se nastavlja, opet uz poljupce i maženja. A bio je to samo jedan običan subotnji izlazak sa drugaricama. Jedno vrelo letnje veče. U nedelju je delovalo kao uzalud bačeno vreme na dosadnu romantiku i besmisao. ...i u ponedeljak, utorak...
Ali vremenom mi je postalo žao što je ostavljen takav utisak i žao što na takvog nikada više nisam naišla.
Vreme i dalj prolazi.... a meni je sve jasnije da takvi više ne postoje.
-Ali zatrpao je moj mail komplimentima. Delovao je sigurno u sebe! Nemoguće da sam ga toliko uplašila.
-Ipak, taj prvi korak veoma mu teško pada, ali njegov pogled sa tebe ne silazi, to se i vidi. Vreme je da se izuješ i startuješ ga prva.
-Kako bre prva? Ja nikada nisam osvajala muškarca, uvek sam bila osvajana.
-Za sve postoji prvi put. Ajde... kreni...
Pun klub pomahnitale omladine, nisam samo ja na štiklama i u mini suknji, ali on želi samo mene. I meni je to jasno. Prilazim mu, i pomalo crvenim, znaš, prvi mi je put.... Muzika je glasna, srećom. Tako moje šaputanje na uvo može da se protumači i na drugi način... (drugačije me i ne bi čuo). Pozdravljam ga sa jednim: "ćao". I ubrzo dodajem pitanje zašto mi do sada nije prišao?! Zbunjen je i to se vidi.
Lepim devojkama sa lakoćom prilaze samo mamlazi i šupljoglavci. Pravi su samo oni koji se dvoume, kojima treba vremena da za to skupe hrabrost. Ali da čekaš da ti devojka priđe....: "Evo tebi, batice, jedan minus, pa ćeš drugi put misliti"
Ali, ubrzo me poziva da izadjemo iz gužve. Divan je i pažljiv. I dalje se ustručava da mi priđe. Po malo mi deluje kao curica. A ja se trudim da ga pratim u toj uzdržanosti i nežnosti. Trudim se da ne pokažem energiju, da ne povisim ton... Tako bih ga još više uplašila.
Eto nas na keju jedne male vojvodjanske varošice. Sedam na dečiju ljuljašku, on takođe, kraj mene. Ljuljuškamo se i polako upoznajemo. Standardna pitanja i teme koje nisu prošle kroz naše uzajamne mailove. Prošao je i 1 sat iza ponoći. I dalje bez rezultata. Ali su sada moja očekivanja veoma mala. Postaje dosadno i želim da idem kući. Ali se plašim da ga ne povredim. Dobar je i mio. Kao plišani meda. Sladak je, ali dosadan.
"Pogledaj kako je nebo zvezdano...." Progunđao je, a ja sam se i dalje trudila da ga pratim u njegovoj uvrnutoj romantici. Da se ne nasmejem. Da ne kažem nešto pogrešno. Približio se. Prstom pokazuje u zvezde... pa mesec... Pa uslediše neki stihovi... pa poljubac mmmmm:"Već sam pomislila da si se predomislio."
Veče se nastavlja, opet uz poljupce i maženja. A bio je to samo jedan običan subotnji izlazak sa drugaricama. Jedno vrelo letnje veče. U nedelju je delovalo kao uzalud bačeno vreme na dosadnu romantiku i besmisao. ...i u ponedeljak, utorak...
Ali vremenom mi je postalo žao što je ostavljen takav utisak i žao što na takvog nikada više nisam naišla.
Vreme i dalj prolazi.... a meni je sve jasnije da takvi više ne postoje.
....nikada
ga više nisam videla... i nikada nisam zaboravila tu vrelu letnju noć,
iako običnu i punu ničega, zadovoljstvo mi je što sam upoznala te čari
ljubavi koju sam shvatila dosta kasnije.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi